Dorothy iz Kansasa

Kad su nas u Washingtonu na završnoj konferenciji pripremali kako ćemo imati reversible cultural shock činilo nam se smiješnim. Cijeli život smo živjeli tu, šta tu ima novo???

Nakon povratka svi smo se pomalo borili s jat lagom, navikavali na život bez naših dragih kolega i US svakodnevnice. Zapravo u početku smo se dosta često svi čuli i rado razgovarali.

HR ekipa je imala sreću sto smo 2 tjedna nakon povratka imali ALUMNI sastanak pa smo se okupili skoro svi. Svi s kojima sam ja razgovarala imaju isti problem, US je zemla lonera, navikneš se biti i živjeti sam.

Druga stvar koju još nisam shvatila je to sitni detalj kako ne mogu otići na www.kayak.com i kupiti si kartu za negdje i onda jednostavno otići tamo...

Najveći biser koji sam napravila od kad sam se vratila bio je na temu plaćanja parkinga. U velikoj žurbi sam se parkirala blizu VIP centra, na uličnom parkingu. I naravno sat je trebalo platiti 3 kn, tko još nosi te kovanice sa sobom??? I pokušavam ja naći broj za plaćanje parkinga mobitelom? Nema ga i ja spasonosno vidim mjesto na koje bi mogla ubaciti karticu. Izvrsno, platiti ću ja to karticom i idem dalje

Trebam li reći kako je to bilo mjesto za nekakve druge kartice, a ne Maestro koju sam ja ugurala tamo. Kartica je bila toliko ugurana pa ju nisam mogla izvući noktima, a naravno pincetu ili nešto slično nisam imala pri ruci!!! I kako kaže moja draga prijateljica Laila, koliko god si sposobna upasti u neku glupu situaciju još brže si sposobna naći nekoga tko će te izvući iz toga.

Stanje je bilo beznadežno, nisam mogla otići od tu i ostaviti cca 11.0000 kn unutra, ok ta karica ide uz PIN, ali nikad se ne zna. Plavušu u nevolji zapazio je vozač autobusa koji je odmah prišao i rekao mi kako nema brige, ima on kombinirke. Čovjek mi je odmah izvukao karticu. Kompenzirali smo se, ja sam mu objasnila kako se plaća parking mobitelom...

I na kraju što reći. US je definitivno zemlja koju preporučam za posjetu. Ja osobno imam neke želje što vidjeti. NY je u planu u skorijoj budućnosti, a jednom zasigurno idem ponovo u Vegas. Velika neispunjena želja koja je ostala je proći A1 uz oblau Pacifika...



Dorothy & Blondy

Pentagon City je ispunio moja očekivanja, prava shopping zona. Odmah sam pronašla svoje omiljene brandove. Samo sam imala problem, već sam bila overweight pa kupovina nije dolazila u obzir. Dobro, dobro nije baš da nisam ništa kupila. Kupila sam si samo jedan sat u GUESS-u naravno, a remen sam ostavila za kasnije, odnosno kad mi GUESS doznači dodatni bod kako bi osvojila još $10 kako bi se pozdravili od svog lojalnog kupca.

Po završetku shoppinga krenule smo u Alexandri-u, mjesto odakle je nastao Washington. Vrlo zanimljiv gradić, pun malih kućica u kojima žive oni malo boljeg imovinskog statusa. Popile smo kavu i prošetale do marine koja je puna brodica i ima nudi prijevoz do Washington DC-a... Petak navečer smo išle na večeru u Levant, naime, čuveni prof. iz Azerbeidžana, moj veliki prijatelj, vodio nas je na večeru. Kojim povodom, kako je zaboravio čestitati mi rođendana na vrijeme odlučio se iskupiti na taj način. Dragi prof. je do kraja programa postao veliko iznenađenje. Kako smo ga više upoznavali postali smo svjesni kako naziv čuveni koji smo mu dodijelili na početku nosi s punim pravom. Čovjek je svjetski putnik, obrazovan, uglađen. Drago mi je što sam ga upoznala i vjerujem kako će ta suradnja biti cijeloživotna kao i prijateljstvo koje smo stvorili.

Subotu smo rezervirale za odlazak u kino u obližnjem Georgetownu i večernji izlazak. Večer smo započele večerom u simpatičnom restorančiću, a nakon toga smo počele obilaziti klubove na 18 st. Bile smo u Limi i drugim klubovima na toj ulici. Nije bilo veselo kako smo očekivale, ali je bila jedna vesela večer u ugodnom društvu veselih žena.

U nedjelju ujutro ja sam se prva iselila iz stana, otišla sam u hotel kako bi se našla s Ujnom Emom, nakon malo više od 4 mjeseca sam ju ponovno vidjela. Jupi!!!

Odmah smo našle obližnji Starbucks i raspravile sve dogodovtine od proteklih 4 ipo mjeseca koliko se nismo vidjeli. Baš nekako onih HI 5 iz Lawrenca su mi nekako postali američka obitelj. Povezali smo se i stvorili dugoročne veze. Naima, svi oni naši dragi kući nikad nisu mogli tako dobro pratiti i shvatiti naše probleme kao oni koji su bili s nama tamo cijelo vrijeme. Prolazeći kroz iste probleme privikavanja na život u US, njihovu administraciju i sl. naše veze su samo jačale...

Nakon kave krenule smo u hotel, tamo smo zadužile sobe. Opet frka, ovaj put su nas rasporedile po 3 u sobi. Recesija čini čuda, svi su počeli štediti. Ja sam bila u sobi s drugom hrvaticom što je bilo super, ali kao treću smo dobile jednu koja nam se nije sviđala ni jednoj... Uspješno smi ispregovarale to da treća ostane na kauču, a nas dvije svakak na svom krevetu bez cimerstva u krevetima...

Toto me je dočekao u hotelu, nabildan nakon svih svojih sportskih aktivnosti. Ujaka Henry-a sam našla kad se s ljubaznim američkim recepcionerom dogovarao oko toga s kim je u sobi. Kad sam ja došla upitao je recepcionera mogu li mu ja biti cimerica (inače sobe su bile muške ili ženske, nije bilo miješanih). Ovaj se sav jadan po američki ljubazan izbezumio, počeo objašnjavati koga sve treba pitati i sl... Bilo je presmiješno.

Došli su naravno i svi naši dragi Teletubbiesi, uključujući i Teletubbies obitelj s malom curicom koja je postala američka državljanaka... Svi su izgledali jednako ili deblje. Američka hrana je čudna u smislu što su im dodani šećeri pa se nije teško udebljati ni ako jedeš iste količine...

Tu večer smo naravno mi balkanci krenuli u zaljednički izlazak po Washingtonu. Naš homić se uredio tako da je Čarobnica pala u nesvjest kad je vidjela kako je obučen. Imao je donji veš + nešto mrežasto dugih rukava i nogavica i oko vrata perje u svim duginim bojama... Bio je upadljiv toliko da su cure iz vlade pitale s kim ide vani i hoće li se netko brinuti o njemu... Obišle smo standardnu Washingtonsku večernju scenu, bilo je više nego zabavno. Prvenstveno jer je nama bilo dovoljno samo to što smo opet zajedno i nitko nam nije trebao kako bi se izlazak učinio zabavnijim. Dok smo ja i Toto pričali vidimo Ujaka Henry-a kako priča s nekom ženom, malo starijom. I nakon nekog vremena odlučimo nas dvoje krenuti u izvidnicu. I upozna se teta s nama, ali nešto mene mazi po ruci. Malo mi je to bilo čudno... Naše čuđenje je bilo samo za kratko, teta je zapravo bila i barba... Poslije smo je locirali kako je otišla s nekim frajerom...

Dok smo imali ceremonijal otvaranja te konferencije desila se najveća glupost. Čarobnica kaže meni smrdi nešto, kao vatra??? Ne vidimo mi ništa i tu sve stane. Poslije sam saznala kako je naš kolega čitajući program previdio voštanicu koja je gorjela ispred njega. Dok je on čitao papir je na vrhu gorio. Kad su ga upozorili na to on je glatko bacio papir u kolegin tanjur i zalio ga njegovom pivom... Svaki komentar je suvišan, to je trebalo vidjeti...

Drugi dan je bila konferencija, to vam uopće neću ni spominjati... Nakon toga je bio obilazak spomenika. Sve je bilo super osim sitnog detalja. Dvojica mojih dragih kolega su krenula sama do Lincoln Memoriala, ali nećete vjerovati, kad su došli tamo Lincoln je ustao??? Trebam li naglasiti za one koji nisu imali prilike to vidjeti kako Lincoln sjedi, a njih dvojica su uspjeli posjetiti Jefferson Memorial...

Tu večer me je glava bolila više od tih svih spomenika i razgledanja u grupi... Kad smo došli u hotel odemo ja i Ujak Henry u Walgreens , idemo kupiti nešto za piti. Trebam li vam reći kako smo ostali skoro sat vremena unutra, mene je glavobolja napredovala do migrene, a on je još uvijek razgledao. Znam, sama sam kriva, ući s njim u trgovinu je pogubno, on je sposoban satima gledati sve od igle do lokomotive. Ujedno to je prvi put kad me je blagajnik pitao Hi! How are you? I kad sam odgovorila Fine da je čovjek skužio da sam na dnu svega i da je sam sve osim dobro. To je prvi i jedini amer, pobliže african american koji je ljudski popričao sa mnom...

Posljednje slobodne trenutke u W sam provela s Totom, nas dvoje smo obilazili muzeje i naravno, za ne povjerovati išli još jednom u shopping. Iako sam do tada već dobro poznavala Tota taj dan sam ga najviše upoznala. Nakon svega što smo ispričali taj dan mogu samo reći kako tog čovjeka volim puno, puno više nego na početku iako je oduvijek bio na mojoj top listi...

Zadnji dan smo imali ceremonijal - večeru na kojoj je bilo uručenje certifikata. Nas nekoliko cura se uredno našminkalo crvenim ružem kako bi digli živce nagrađenoj Koordinatorici. Naime, ona je više puta izbacila iz takta ekipu koja joj je bila dodijeljena, a sve to pod okriljem njene divote. Svakako, kad sam susrela na Alumni sastanku druge generacije rekli su mi kako su ju predložili za otkaz...

Zadnji prijepodne u W sam provela natežući se s bankom kako bi zatvorila račun. Moja banka u US je bila Washington Mutual Bank, trebam li reći kako nisu imali poslovnice u Washingtonu!!! I to ti je amerika. Još se mučim s tim. Oni i njihova birokracija...

Zadnji dan sam ručala s Limenim u kineskom restorančiću blizu našeg hotela.

Let smo imali u 18:51, a na aerodrom su nas htjeli odvesti u 12:30 što nismo prihvatili. Naručili smo 2 minibusa i krenuli kasnije u vlastitom aranžmanu. S nama su letili Srbija, Azerbeidžan i Kirgistan...

Kad je došao prvi kombi nastala je frka jer smo imali previše kofera, ja sam po planu išla u drugi, ali kako je stanje bilo prekompleksno Limenom je dosadilo gledati zbrku pa me je poslao kako bi riješila ukrcaj prve grupe. Ja sam bila uporna na ukrcavanju što više kofera u taj prvi kombi. Šofer me je skoro ubio, a ni ostali nisu bili ravnodušni... Srećom što moja upornost ponekad nema granica. U drugi kombi smo jedva stali, šofer je poludio, a morao je i otkazati jednu vožnju jer više nakon nas nije bilo šanse ukrcati nekog. Ili smo to samo mi mislil, svakako skupio je još bračni par s bebom i kolicima i njohovom torbom. Definitivno više ni iglica nije stajala u taj naš kombi...

A sad na aerodromu naši problemi s overweightom su došli do izražaja... Ipak ja sam imala sreće, kad sam izbacila od šampona i sličnih gluposti bila sam čak ispod 46 kg, naravno kako to ne uključuje moj carry on. Inače mi je kolega rekao kako carry on važu samo ako izgleda opasno. Tako sam ja moju hrvatsku cimericu stalno pitala jel moj carry on izgleda opasno, jel vam trebam reći kako ženi nije bilo jasno što ja mislim. Zadnji dan samo raspravili što ja to pitam.

Let je prošao super, nismo puno spavali jer je ekipa bila dobra pa smo pričali i šetali. Bila je samo frka na početku, prije uzljetanja. Hulk je ustao i nije shvatio kako je to faza kad svi moraju sjediti, bili smo čak upozoreni kako ćemo se ponovo vratiti na početak uzlijetanja ako on ne sjedne. Teletubbies X je pokušao ugurati ogromni carry on iznad glave, nasilno. Tip koji je sjedio do njega nije mogao od čuda, gleda me i smije se, a ja sutim. Nisam znala na kojem mu jeziku reći kako su meni sve te njegove gluposti više nego jasne, ali kako nema pomoći.

Našu veliku grupu smo pozdravili ujutro u Frankfurtu nakon prve europske kave i gle čuda, nismo morali ostaviti tip, a i tax je bio uračunat u cijenu...

Ovo je kraj priče o američkom iskustvu ove velike, šarolike obitelji. Sigurno su još neke priče ostale neispričane, neke slučajno, a neke i namjerno

Još samo slike iz W:

Washington DC

WDC - ostatak

Počelo je moje putovanje u pravcu istoka. Jučer ujutro sam hrabro s moja 3 kofera i torbom za laptop krenula u pravu Long Beach airporta. Naša draga Claudia me je odvela tamo ujutro oko 6:00. Naravno kako je ona malo nespretna s vožnjom nisam ju htjela mučiti da ide sa mnom negu sam joj rekla da me samo iskrca. Za kolica kojima bi vozila stvari trebala sam imati kovanicu od 25 centi koju pretpostavljate nisam imala kod sebe:-)

Odmah mi je neki simpatični gospodin prišao i pomogao mi uvući moje kofere do check-in-a... Tamo je slijedilo pravo vaganje, dozvoljeno je bilo svaki kofer po 50 lbs. Prvi kofer 54 lbs, pita mene barba u US Airwaysu je li drugi bolji, ja kažem da se njega još više bojim (drugi je toliko velik da cijela mogu ući u njega). Na moje iznenađenje barba je rekao kako drugi kofer ima samo 52 lbs. I počeo je on svoju priču od nadoplati za overweight od $50. Rekla sam mu da mi to ne spominje, kako se nakon 6 mjeseci selim kući. I barba je bio ljubazan, poslušao me je i nije mi naplatio $50 za 3 prekomjerna kg. Trebam li napomenuti kako sam carry-on pretrpala i torbu za laptop. Srećom to ne važu pa sam sretno prošla...

U avionu je opet bilo veselo, naime kako smo imali premali avion, nismo mogli carry - on staviti u avion nego su nam ih označili nekim žutim trakama i opet ukrcali u avion:-((( To još nikad nisam vidjela. Svakako bolje i to nego preuzetri rizik na sebe da sam nekog ubila svojim carry on koferom.

U Phoenixu sam imala kratki transver i bila je frka hoću li stići, kad sam probala potrčati preko pomičnih stepenica naišla sam na ozbiljan problem. Ovdje je običaj, pogotovo u NY i Washingtonu da se desnom stranom stoji, a lijevom hodaju oni koji se žure. Ja sam naišla na ženu koja je bila toliko debela da naprosto nije mogla stati sa strane, bila je toliko debela da nisam mogla proći mimo nje. Rekorderka do sada, sačekala sam kraj trake pa ju obišla:-)))

Kolegica iz BIH me je sačekala na Ronald Reagan Wasington Airportu i nas dvije smo hrabro krenule dalje s mojim koferima. To je bilo prestrašno. Jedva smo stigle do kuće. Sretna sam što ih više neću morati puno nositi jer je to prestrašno...

Odmah po dolasku krenule smo na ručak i u šetnju u obližnji Georgetown, krasno mjesto za šetnju, puno trgovina na M st, a restorana i kafića na Wisconsin Ave. Više nego dobro mijesot za šetnju i izlaske.

Jutros sam se prvo zaputila u lokalni Starbucks u Rosselyn-u pa s drugom kolegicom iz BIH u obliazak dalje. Obišle smo Lincoln Memorial, Washington Monument, White House... Bile smo i na George Washington University-u, muzejima...WDC
Svakako presadržajan dan, kiša je prijetila cijeli dan, ali smo imale sreće dok smo došle kući i nismo pokisle.

Ujutro je plan ići u Pentagon City - shopping zona i u Alexandriu.

I najvažnije, danas sam u muzeju našla crvene cipelice, Dorothy je pronašla svoje crvene cipelice... I kako Totto kaže: Dorothy, zaboravi čarobnjaka, uzmi svoje cipele i nađi sama put kući:-)))

Polako, ali sigurno bliži se taj dan, još nekih 8 dana i kući sam:-)

Evo malo slika o današnjem obilasku WDC.

WDC

Po povratku iz NY trebalo je odraditi country presentaton, za to smo rezervirali utorak. Nakon toga je došla frendica pa smo krenule u obilazak LA i Hollywooda. Ovaj put pune nade, obje, kako bi vidjele toliko željenu destinaciju mnogih turista.
Naravn o kako smo nas dvije pametnice krenule tamo bez mape, izašle iz metroa i krenule za marljivim turistima s mapom. Došle do Universal studios i vidjele tu raskoš. Nismo ulazile jer je karta bila $67 što je imalo smisla za biti cijeli dan tamo, ali za 2-3 sata smo to eliminirale...

Odlučile smo otići posjetiti famozni Walk of Fame i diviti se tom dijelu Hollywooda, ja sam već bila, ali svakako smo odlučile još jednom to proći. To je red zgrada koje ni po ničem nisu posebne, većinom i ne izgledaju dobro, a na podu su zvijezde i to je to.

Bakon toga smo krenule u LA na ručak što je bi pun pogodak, a nakon toga smo pokušale doći do Rodeo driva, ali se pokazalo kako je to gradskim autobusima gotovo nemoguće. Nakon toga smo odlučile vidjeti LA downtown koji se pokazao potpunim razočaranjem kao i prvi put. Jedino što sam upjela naći prekrasni kafić na zadnjem katu jedne zgrade u kojem sam bila s Ujakom Henryem pa smo uživali u pogledu na LA s krova. Preporučam kafić koji se nalazi u zgradi The Standard, piše naopako i nalazi se na uglu 6st i Flower-a.

U četvrtak ujutro smo krenule za Vegas. Kao dvije prave blondy niti adresu hotela, niti rezervaciju ništa nismo ponijele. Samo smo se spakirale i krenule. Valjda svatko od vozača mini-buseva na McCarranu zna gdje je naš hotel... I tako je i bilo. Došli som u naš Excalibur, hotel koji smo poslije prozvali Snjeguljica. Samo smo odložile stvari i krenule u akciju. Odmah smo prikupile informacije od uličnih dilera koji dijele različite propusnice za clubove po Vegasu.

Nama je najzanimljiviji bio Pure u Ceasars Palacu i The Bank u Bellagiu i na kraju LAX u Luxoru u koji nikad nismo ni stigle... Našli smo omiljeni shopping centar. I dobile korisne savjete glede izlazaka u Vegasu.

Three seconds rule - što znači ako ti piće ne daju u roku 3 sekunde pazi se jer ti nešto mogu ubaciti unutra:-) I poseno ako upoznaš nekoga pa te časti pićem treba paziti na šanku što stavljaju ili se možeš izolirati od socijalnih kontakata što nije dobro...


Svakako mi smo se marljivo uredile i krenule prvu večer u Pure. Pošto je bio četvrtak nije bilo nešto puno ljudi u clubu, naručile smo si piće i krenule u osmatranje ekipe. Uglavnom su bili takvi likovi da smo umirale od smijeha. Prozvali smo ih Kentucky, Milwaukie i Oregon people. To večer je ekipa generalno bila katastorfa, pomalo smo se već ubivale od dosade. Ono što je važno ne smiješ se nikome nasmiješiti jer ako se nasmješiš ta osobas stiže do tebe i započinje razgovor. Vegas je specifičan grad, ljudi su posebno otvoreni i uglavnom nitko nije od tamo. Prvo pitanje je Where are you from? Jedni su bili toliko slobodni da smo svi valjda očekivali kako ćemo imati i besplatnu predstavu slobodnog sexa na podiju. Srećom frendica je bila pribranija od nje pa ju je dovela s podija.

Poznato je pravilo kako sve što se dogodi u Vegasu ostaje u Vegasu!!! To mi je čak rekla i koordinatorica na CSULB.

Nakon dugog odvraćanja pogleda i pričanja sa simpatičnim parom iz pogađate Kentucky-a primjetila sam jedno normalno lice. Napokon netko kome se mogu nasmijati i razgovarati s njim. Bili su to dečki iz Kanade, simpatični, veterani Vegasa, sve zanju gdje šta i kako. Nisu nam ništa ubacili u piće iako smo s nima porazgovarale nekih 2 sata. Dali su nam savjete gdje ručati, koji je club najbolji i sl.

Drugi dan smo opet krenule u hajku zvanu bazen, imale smo dovoljno vremena za doručak koji je bio oko 12pm i dalje u akciju razgledavanja Stripa tj., glavne u lice u Vegasu. Sve što vrijedi nalazi se na central Stripu, valja biti jako obazriv s izborom hotela. Po vrućini na +40 sve je daleko. Drugi dan smo počele osjećati tegobe s nogama, počele su nas boliti noge, odnosno oticati od vrućine. Nije ništa neobično vidjeti žene koje hodaju s cipelama u rukama jer ih više ne mogu nositi.

Grad je također prepun različitih ponuda All you can eat, all day long for $25, ali to smo otkačile. Otišle smo u Mon Ami Gabi i jele u prekrasnom francuskom restoranu. Hrana je bila prekrasna, a pogotovo Crem brule:-)

Trebam li reći kako smo u jednom danu uspjele naći $40 na podu, dva puta po 20. Živo smo se čudili što netko u Vegasu prosi kad se sve može naći na podu.

Drugu večer smo izašle u The Bank, ondosno club u Bellagiu, ali nije bilo nešto. Samo smo upoznale talijana koji nam je rekao kako on tu dila drogu. Prijatelji su nam javili kako je bolja zabava u Pure pa smo otišle tamo, ali je već bila frka jer je prošla ponoć i bilo je teško ući. Naravno kako smo nas dvije bile ustrajen na VIP ulazu, prvo nas je htjela uvesti neka crnkinja koja je imala frenda na listi, ali nisu ga našli pa nam je to propalo. Nedugo nakon toga je naišao neki debeli lik koji je uveo 4 cure, a mi smo kao dvije glupe blondy samo krenule za njima i besplatno opet ušle u Pure. To je bilo dobro, bile smo još dotjerane pa nije bilo problema. Prijatelji su nam bili opet tamo, malo smo ostale s njima, razgledale Pure i otišle kući. To večer su nas noge boljele toliko da nismo mogle hodati. Odlučile smo taksijem ići u hotel. Srećom nismo se izgubile nego smo odmah naišle na izlaz ispred kojega stoji taksi. Sve se čeka u redu i vratar te raspoređuju, ali sve relativno brzo ide.

Petak smo provele jutro na bazenu, ali debili u sred pustinje nisu stavili niti jedan suncobran tako da smo brzo odustale.

Subotu jutro smo se opet napješačile, išle do plastične Venecije, stvarno su oni to lijepo napravili. Ekipa se vjenčava i dolazi tamo slikati. Mnoge cure sam hodaju s velom oko glave i izgleda kao da se pretvaraju kako su se vjenčale. Inače ono što iznenađuje to je kako u Vegasu svugdje možeš iznijeti svoju čašu s pićem i ostaviit je gdje god da se sjetiš. Ljudi hodaju ulicama s koktelima od litre...
Oblačenje za subotu je bilo mrak, ja sam odustala od štikli i zaključila kako ću biti Kentucky girl, radije nego da ne mogu hodati i obukla sam ravne sandale. Ali moja draga frendica je htjela biti i tu večer Pepeljuga pa je jedva navukla jednu cipelu i s drugom u ruci, koju uopće ne može navući gleda me i kaže kako ona ne zna što će obući??? Šta ima znati kad tu cipelu uopće ne može navući pitam se ja. To je bio vrhunac smijeha te večeri, a isto je bilo ujutro kad smo stale pred ogledalo i shvatile kako imamo žulj na istom mjestu... Potpuno:-)))
Užasno puno žena je hodalo boso, nemam pojma u čemu je kvaka, pretpostavljam u povisokoj tempeeraturi koja vlada u pustinji iako kažu kako je zimi hladno tamo što je meni gotovo nezamislivo...

Zadnji dan smo jedva našle Forum centar gdje je Cheesecake Factory, tamo smo otišle na ručak i na odličan cheesecake. Trebam li vam reći kako je to bilo vrata do Pura, ali mi navečer nismo to stigle vidjeti. Tadnju večer u Puru smo odlučile doći na vrijeme, tj. do 12 kako bi koristile besplatan ulaz, ali kako je bila gužva već su nam sve lađe potonule. Bilo kako bilo opet su nas ugurali u neki ženski red i stavili nas na listu gostiju:-)))

Ono što je presmiješno je to što smo svako večer pile isto Manhattan i VodkuMartini i svaki put smo platile različitu cijenu. Četvrtak $30, petak $32, subota $25 i sad ti budi pametan, na istom šanku...

Slika gostiju se drastično mijenja kroz dane, od nedjelje do četvrtka je najjeftinije, a petak i subota su najskuplji... Tako da vanjska strukutra se mijenja ovisno o tom. Unutar toga preko tjedna dolaze bogataši kockati koje ni ne vidiš jer postoje zatvoreni klubovi i stolovi za koje niti ne znaš...

Njaveća impresila Vegasa je definitivno Bellagio s prekrasnim koreografijama praćenim muzikom koje nemilo troše vodu usred pustinje...
Iz Mon Ami Gabi pogled je prekrasan, mi smo iskoristile petak večer za to.

Jesmo li kockale pa naravno. Rezultat, izgubile smo ono što smo našle na putu pa nije bila šteta nikakva:-))) Igrale smo rulet, to nas je jedino zanimalo. Inače u Vegasu na aerodromu ima aparata na kojima se može igrati dok si na gate-u, to smo prozvali last chance...

Nadalje samo slijetanje u Vegasu je bilo jedno od najgorih u mom životu, a imam ih popriličan broj iza sebe... isto je bilo i s uzljetanjem. Očito ta vrućina i pustinja čine svoje. Drugo loše mjesto za letiti je između LB i Phoenixa, sutra me to čeka i već mi je loše. Prilično jake turbulencije su u pitanju... Lakše je preko Atlantika nego tih 20 tak minuta...

Jučer smo imale dan s koordinatoricom i Klaudijom, bile na ručku i jele shrimpe, totalno sam razočarana. Ovo su mi x-ti koje sam probala, ali stvarno me nisu dojmili. Jedva sam ih sažvakala. Još kad sam vidjela moju cimericu kako uzima komad bijele ribe i potapa je u ketchupu i onda jede zlo mi je bilo. Ali nismo svi s mora i valja to prihvatiti...

Inače danas sam još poštom poslala nekih 10kg stvari jer mi je 54+ kg malo... A onda finale na kraju, donijela koordinatorica certifikate i CSULB odnosno njihov centar za internacionalnu suradnju nam poklonio majice faksa, i to sam kupila istu takvu. Kupila sam bijelu, a sad sam dobila ROZU, stvarno, nisam ja kupila rozu, uspjela sam se oteti dojmu... Kako još to spakirati??? I onko sam na knap, knap... Valjda ću preživjeti taj dio priče.

Od sutra sam u Washingtonu, a u nedjelju se okuplja ekipa. Biti će zanimljivo vidjeti Teletubbiese opet na okupu. Imam zakazanu kavu s ujnom Emom, a i večeru s Čuvenim profesorom. Čovjek je na kraju ispao divan. Stalno smo bili u kontaktu i sprijateljili se. Rekao je mojoj cimerici da sam mu ja kao sestra ovdje. Svakako kako mi nije stigao čestitati rođendan kad je bio vodi me na večeru u W.
Evo još ovo malo da vam popratim slikama i to je to do Washingtona.

LA i Vegas

Seal Beach

Blizu NY se proteže veliki outlet, Woodbury. Treba li reći kako smo ja, Limeni i Žuža imali žarku želju otoći tamo???
Naravno kao i svugdje u US postoji jeftini kineski autobus, ali kako smo bili u vremenskoj stisci nije nam se dalo razmatrati autobuse. Pronašli smo najjeftiniji mogući rent a car i hrabro rezervirali svoj Hyundai Accent. Bilo je malo frkovito dok smo sve riješili s tetom jer nam je tražila depozit od $600, ali srećom Blondy ima svoj Amex, koji nećete vjerovati nisam nikad provukla u US osim za taj depozit. Naš američki kar smo preuzeli na 96st i krenuli u pravcu New Jerseya... Žuža je popisao pravac kretanja, a ja sam bila kopilot i čitala naputke i pratila pravce. Nećete vjerovati uspjeli smo za sat vremena uspješno stići do željenog outleta...

Tamo nema čega nema, topla preporuka posjtiti taj shopping raj. Nema branda kojeg nema, a cijene su više nego ugodne. Na povratku smo još našli jednu shopping meku, a to je Century 21, lanac robnih kuća koji postoji i u NY, koji je isto prepun bradova i dobrih cijena... To ako nemate volje i želje ići u outlete koji su van NY preporučam isto toplo. Seretno smo se vratili kući, nismo nigdje zezli ništa, a i auto smo vratili čitavo na odredište. Auto je bio strašan, valjda novi kosta oko $9000, znači cca 50.000 kn pa zaključite sam i kakav je. Naš je bio star cca 2 godine.

Još smo bili jedan dan u Metropolitan muzeju. Iako je ulaz $25 moguće je dati koliko želiš tako da u NY ulaz u taj muzej nikad nije problem. Više nego vrijedno truda pogledati. Na to bi trebalo potrošiti cijeli dan koji ja nisam imala, ali neki drugi put ću nastaviti. Svakako pregledala sam cijeli Egipat, Grčku...

Gotovo svaku večer u NY smo bili vani, koji god dan želiš možeš zaglaviti vani do 5 iako sve službeno radi do 4 sata. Uglavnom smo se družili s ekipom od Limenog, što znači Beograd, Novi Sad... Svi su oni legalno ili ilegalno u US. Neki imaju vlastite biznise, dobro su se snašli. Neki žele živjeti tu zauvijek, a neki samo dok ne skupe nešto novca i ne vrate se kući. Svatko od njih ima neku svoju priču. Bili smo i na partiju kojim je ekipa filma Here and there slavila nagradu za nešto... A upoznala sam i amera Jeff-a, on postavlja vodu za kuće i stanove. Živi na farmi i uzgaja životinje i domaće voće i povrće. Jeff mi je rekao da sam trouble. Kad sam ga pitala da mi objasni to rekao je kako je svaka lijepa žena trouble...

Eric, export-import svašta iz Queensa mi je ponudio posao, trebate vidjeti lika izgleda mutan da gore ne može. Zamislite poslovnjaka koji pije kavu u Starbucksu u Harlemu i vodi razgovor s crncima o nečem gdje bi se trebalo vjerovati jedno drugom, a sve bez odvjetnika i ugovora. Iskreno, nisam se trudila previše slušati...

Prvo pravilo u NY je idi svojim putem i gledaj svoja posla... to posebno važi u podzemnoj i na drugim sličnim mjestima.

Jesmo li ja i Limeni ikad zezli podzemnu, naravno da jesmo, ali nije bilo do nas, baš su tada preuređivali nama željenu stanicu pa smo otišli u Brooklyn umjesto na donji Manhattan...

Zadni dan samo ja i Limeni otišli na ručak u kvartu kod Muse. Musa kuha odlične juhe s mesom i povrćem. Nimalo kremaste, kakve su običaj u US.

I finalmente je aerodrom, stigla na vrijeme, čekirala se i čekam... Sumnjivo mi što nema nikakvog bordinga, a vec bi trebalo... A uz to sam imala neki glupi let preko Chicaga, u kojem sam imala isti broj leta, ali drugi avion, nigdje nije pisalo koji terminal i sl. Znajući kako je to veliki aerodrom odem ja u akciju raspitivanja. I teta mi kaže, nema šanse da uhvatite taj avion u Chicagu jer već kasnimo, ostati ćete tamo na aerodromu cijelu noć!!! I pita ona mene bi li ja preko Denvera, naravno da sam sretno prihvatila to rješenje. Moj polazak iz NY je kasnio cca 45 min, a avion iz Chicaga je stigao u Santa Annu na vrijeme, što znači posve sigurno kako ga ne bih uhvatila. Naravno tu vas nitko ne traži i ne pita gdje ste vi i kako ćete dalje, samo ako pitaš u ovoj državi možeš nešto riješiti sam....

I za kraj malo slika iz NY.

NY View

NY

I dalje sam beskrajno oduševljena gradom. Tu bi se već dalo živjeti, iako je grad prevelik, lako se stigne od točke A do točke B podzemnom... Ulice su prepune ljudi, posebno tijekom dana...

Jedan dan smo ja i moj prijatelj homić išli u šetnju gradom, našli smo se na križanju 5th-a i 34st, kod Empire state buildinga, to je najsigurnije jer to oboje znamo naći. I krenuli smo hrabro 5th-om u pravcu UP - TOWN-a. Putem smo naišli na nekog lika koji nudi gledanje sudbine, nismo znali ni šta ni kako, ali odlučili smo otići. Svakako koštalo je $5 pa smo se odlučili zezati. Doveo nas je u neku sporednu ulicu iz 5th-a, kod neke mlade Indijke. Svakako žena nam je rekla ravno 5 točnih rečenica o osnovnim crtama karaktera i životnim problemima, moram priznati prilično točno. Neću biti detaljna na blogu:-)

Produžili smo do Central parka, to nam je baš bio odličan plan. Park je izvrstan, sadržajan, lijep naprosto. Ima slika pa ćete i vi imati priliku vidjeti. Pored gomile ljudi koja je tamo moguće je naći mir i tišinu, začuđujuće... I naravno našli smo neke friško vjenčane tamo, naravno neke kosooke, puni ih je NY kao i svugdje, ali ipak nešto manje nego na zapadnoj obali.

Nakon Central parka išli smo jesti, negdje u business dijelu, tamo oko 57st. Bilo je skroz ok, restorančić je bio francuski. NY je skup grad, ali opet nisu cijene hrane u nekim normalnim restoranima ništa više nego što su to kod nas...

I kao šlag na kraju smo otišli na Rockefellerov neboder, odakle se pruža prekrasan pogled na NY. Slike će naravno doći...

Bila sam danas do burze, baš je taj cijeli dio starog NY posebno zanimljiv, kako po stilu gradnje, tako i po broju turista koji su tu konentrirani. U blizini NYSE je i mjesto gdje su bili blizanci WTC-a koji su srušeni. Bila sam i do tamo, ali mi se u muzej nije dalo ići. Naredna dva dana najavljena je teška kiša tako da ću morati gledati NY ispod kišobrana. Danas sam se zezla i otišla u grad bez njega što je bio totalni promašaj. Većinu vremena sam morala preskakati ispod nadstrešnica i nije bilo zabavno. Danas iza 4:00pm je bio besplatan ulaz u MOMA-u, odnosno Museum of Modern Art, naravno da smo se okupili tamo, išla sam s mojom Žužom u obilazak. Njemu je škola završila u 5 i onda smo se pridružili hordama ljudi koji su iskoristili besplatan ulaz. Obišli smo nekoliko katova i na kraju smoreni završili na prehrani u nekom slatkom restoranu na 57st, između 5th i 7th avenue. Baš je dobro bilo popodne.

Sutra i prekosutra nas očekuje kiša što me uopće ne veseli...

Slike će doći, moram ih prvo ubaciti na FB pa prebacujem dalje na blog.
Do sljedećeg javljanja veliki pozdrav,
Blondy

Hm, sigurno se pitate kako je u NY, kako je prošao put, ipak mi je Limeni davao upute... Jesam li izgubila koji autobus...

Put je krenuo grozno ranim buđenjem jer je sam morala u 6:30 krenuti na aerodrom, a sve zbog tog jer sam htjela biti u NY još dok je dan. Nikad nisam doživjela dugoročnije pakiranje nego ovo u Santa Ani, odakle sam letila. Jedva smo se nekako smjestili u avion, ljudi kao da su posebno usporeni ili je to bilo zbog ranog jutra. Letjela sam preko Denvera, tamo sam se i zadrzala malo i naravno naišla na sniježni Colorado. Taj grad me uvijek podsjeca na Dinastiju:-)

Na aerodromu u Denveru sam opet vidjela svoje drage kauboje i to me je razveselilo i podsjetilo na lijepe dana Kansasa. U NY sam stigla oko 18:00pm, odnosno popodne. Karakteristika američkih letova je to što se uvijek stiže prije vremena, a ne nakon kako je to kod nas običaj. I imala sam naravno kao i obično na mojim putovanjima više sreće nego pameti. Čim sam izašla iz aerodroma La Guardia odmah sam sretno pronašla autobus broj M60. Dobro malo mi je pobjegao, ali mahnula sam pa je šofer stao. Je li suvišno reći kako za autobuse u NY treba imati kovanice od četvrt $ koje ja nisam imala??? Svakako odmah mi je šofer predložio da mi netko u busu provuče svoju kartu, crnac mi je samo dodao kartu, ja njemu $2. Poučena iskusvom iz LB tražila sam potvrdu za transfer te sam tako s LGA do Harlema stigla za ukupno $2, stvarno jeftinije nego u Splitu.

Limeni me je čekao kući, došla sam točno na ulazna vrata, sve je islo bez problema. Živio Google, mapa zlata vrijedi. Limeni me dočekao s domaćom, banatskom slaninom i još me pita jedem li to, a ja nisam nešto slično tom vidjela svih ovih dana, nemam pojma koliko već, ali negdje cca 150. Trebam li vam reći kako sam se obradovala domaćoj slanini:-)))

Kako sam već napisala, Žuža je već u NY jedan tjedan prije mene, čim smo se uključili na Skype došla je poruka, jesi li stigla, idemo li vani. Prvu većer smo ja, Limeni i Žuža bili u Empireru, Time Square, 5th, dovoljno da bi ja pohvatala kako to u gradu funkcionira.

Utorak sam cijeli dan provela na NYU, koji je u Brooklynu (taj dio, ali trebaju seliti do NYSE, tamo su im predavanja), trebam li reći kako sam i to našla bez problema. Nije to zbog toga jer sam ja posebno pametna, nego je NY ili bilo koji američki grad jednostavno organiziran, ima ulice koje idu paralelno, nemaju ime negu je 1st, 2st, 3st... a okomito mogu biti avenije ili imati nazive. Jedino na dnu Manhattna, gdje je Soho i niže, što je ujedno stari dio grada nema ulica s brojevima nego su samo imena...

Svakako utorak sam provela radno, cijeli dan, upoznala sam i prof. iz Rima koji su također bili na NYU. Bila na predavanju... Upoznala ekipu iz PNB Paribas i sl. To nas naravno nije spriječilo da izađemo navečer vani, to je bila večer koju smo proveli u društvu 'naših', odnosno pretežito beograđana. Naravno bio je tu i jedan makedonac. A tad samo i u gradu zapazili još jednu grupu iz Srbije koja traži disco po gradu. U ovom gradu sam toliko puta srela nekoga tko je iz naših krajeva, a i družimo se s takvima tako da nemam dojam da sam toliko daleko od kuće...

Evo toliko za sad. to su samo dva dana, biti će još kad stignem, u NY je šteta pisati, treba proživjeti grad, a pisati mogu i u LB:-)

P.S. Sigurno vas zanima kako se ljudi ponašaju u odnosu na svinjsku gripu... Nemam nikakve panike ovdje, najveća je panika na TV-u. Tu i tamo netko prođe s maskom na licu, ali ljudi hodaju najnormalnije, kao da je sve ok...

Sigurno se kod vas dobrano proširila vijest o svinjskoj gripi. Panika je
raširena već po cijeloj državi. Ali uglavnom na vijestima, u novinama i
sl. Ljudi se ponašaju maksimalno opušteno, još nisam vidjela nikog s
maskom preko lica...

Inače važno je napomenuti kako je Long Beach mjesto u kojem je dominantno
meksičko stanovništvo i definitivno nije bezveze zamisliti se ovdje. Ali
kako čujem ima i slučaja svinjske gripe i u New Yorku, točnije u Queensu,
a kao što znate ja sutra idem u NY. Svakako bilo kako bilo obzirom na
okolnosti osjećam se sigurnije u NY nego ovdje gdje je vjerojatnost kako
ću sresti meksikanca 100%, svaki dan. Nama određene radove u kući, a ti
radovi traju od kad sam došla i neće završiti dok ja odem, izvode upravo,
pogađate meksikanci...

No krenimo na vedrije teme, kako idem u NY jutros sam u to ime otišla u
frizera. Nisam, nisam, nisam se šišala, to ne dolazi u obzir. Bila sam
samo na ravnanju kose. Frizerka je bila Annie, vijetnamka koja radi u
obližnjem salonu, kraj mog Starbucksa. Cura je došla u nedjelju, 50 min u
jednom pravcu samo kako bi meni ispeglala kosu i to sve za $25...

Svakako preko nje sam malo bolje upoznala vijetnamce i sve sto bi vas
moglo zanimati o njima. Naime, njena obitelj se doselila tu na način sto
je njen otac bi zatvorenik u ratu, POW - prisoner of war i kao takvom
Amerika mu je omogućila dovesti obitelj i useliti se ovdje. Na taj način
je puno vijetnamaca doselilo ovdje. Ali trendovi se mijenjaju. Sada dolaze
cure koje obitelj proda i uda za nekoga tu. Često se udaju za nekog starca
koji je čak u invalidskim kolicima. Prestrašno, a dalje sve znate zašto
starac želi mladu ženu... Jednu curu osobno poznaje koja je došla tako
ovdje, a onda je shvatila kako taj lik ima već jednu ženu. Srećom našla je
nekog drugog i sad je sve ok. Ima i druga opcija, žene plaćaju kako bi se
udale i došle ovdje, praktički plaćaju papire. Svakako, Annie je baš draga
cura i žao mi je što ju nisam ranije upoznala. Sigurno bi išle skupa u
shopping:-))) Zna sve outlete, dala mi je preporuke za Vegas.

Ali kad me je Annie ispeglala rekla je kako bi mi kosa trebala šišanje jer
je loše oblikovana. Čak je to koštalo samo dodatnih $15, ali tko se jednom
opekao ne radi to više. Zahvalila sam joj i rekla kako će to ipak sačekati
i kako znam da moja frizura trenutno nije savršena.

A sad onaj najveseliji dio, jesam li spakirana za sutra. Naravno, prvi put
u životu stvari su spakirane već nekoliko sati. Spremna za pokret.
Slijećem na La Guardiu, a onda kreće turneja autobusima po NY. Nije čak
skupo ići taksijem, ali Limeni mi je objasnio sve kako idu autobusi i
mislim to iskustvo zlata vrijedi. Sijećate li se Lawrenca i toga kako s
njim nikad nisam dočekala autobus... Svakako u NY uvijek postoji taxi i
problema nema, a LGA je aerodrom koji je najbliže gradu i stvarno nije
frka.

U NY se već okupilo veselo društvo, Limeni i cura iz programa, homić stiže
sutra popodne, ali ja dolazim kasnije pa ga neću vidjeti priej večeri ili
sutra. Žuža je u NY već od prošle nedjelje, a i još imam jednog prijatelja
moje drage Maje koji je isto u programu...

U utorak sam cijeli dan na NYUniversity-u, a već vidim kako i u četvrtak
imaju zanimljivo predavanje. Ali to je NY, grad koji nikad ne spava.

Pošto ja trebam biti lijepa za susrete s posebnim gradom, vrijeme je za
Beauty sleep.

Blondy

Krenimo redom, do kraja programa moram napraviti prezentaciju Hrvatske i ovdje na CSULB. Sve se to, kako je ovdje obično planira i organizira danima. Ja sam vec prije skoro mjesec dana poslala lijepu sliku Rive i Dubrovnika, trebalo je poslati jednu sliku svoje zemlje. I dođe nama neki dan letak, poziv za prezentaciju. Ja pogledam sliku, a na njoj nešto što sliči na jezerce...

Totalno sam se šokirala, pored naše lijepe zemlje oni su uspjeli naći nešto za što bi ja, ukoliko bi me netko pitao rekla da nisam to nikad vidjela. BTW našli su je na stranici češkog blogera...


Slika Hrvatske

Strašno, stvarno su mi digli živce. Iako je ovo idealna zemlja za istrenirati strpljenje, svi tako strpljivo sve čekaju, tako sam se i ja sad iskulirala i sve to strpljivo riješim. Jučer sam se očitovala kako sam tužna, jer ovdje samo prenemaganje proizvodi rezultate. Naravno na to sam dobila krasni odgovor kako ce u dvorani gdje ćemo prezentirati staviti slike koje sam ja poslala. Svakako jutros kad sam ja došla tamo koordinatorica se trudila i naokon što sam čekala (upornost se isto isplati, tamo sve riješim kad dođem i sjedim dok to netko ne napravi) nekih sat vremena dobila sam sliku Dubrovnika na letku, ali neće biti toliko široko distribuirana kao prva jer je ona to naravno već odaslala... Spasila sam svakako barem dio. Jedan od razloga koji mi je navela čemu ta nedefinirana slika je i taj što je moja Tubbie poslala sliku planine pa su oni to usklađivali po ''bojama'', za ne povjerovati. A i Tubbie nije poslala grad pa je ona i moj makla. Toliko o njihovom urođenom poremećaju 'staviti sve u simetriju' poput onih nesretnih stabala. Objasnila sam joj kako je grad koji sam poslala jedan od TOP 10 destinacija za novogodišnju proslavu već godinama širom svijeta i kako se ljepote naše zemlje, građevine koje imamo i njihova kuturna vrijednost ne mogu zamijeniti jezercem ili šta ono već je...


Nakon toga sam išla kod mentorice kako bi mi ova pomogla oko famoznog TAX FORM 1040NE-EZ koji moram ispuniti za 2008.... Svakako tamo sam čekala prvo sat ipo kako bi ona riješila konzultacije za 4 studenta, svaki je bio unutra pola sata. Drži ih duže nego prof. BXXXX, i jednako pedantno... Onda smo 20 minuta pokušali uključiti moj neprilagošeni USB, naravno kako sam sama na kraju riješila transfer... Onda smo još sat to studirali i ja sam onda na kraju odustala od pomoći jer izgubiti 3 sata za nešto, a ne znati više nego prije toga je za mene apsolutno neprihvatljivo... Sad me čeka sjesti za kompjuter, uzeti 24 stranice instrukcija kako bi popunila 2 stranice prijave.

Mozda dobijem povrata $20, ma da je to barem za torbicu ili cipele, ali ovako stvarno nemam komentar...

I onda se ne čudim kolegi WHATEVER-u koji smišlja domoljubni projekt: posjetite Ameriku da bi zavoljeli Hrvatsku :)

Eto toliko od mene za sad, zadnjih dana nije bilo baš događanja, ali sad kreće tura putovanja po Americi pa niti ne sumnjam kako će biti zabavno.


Blondy

Vidim počeli su stizati zabrinuti mailovi gdje sam i je li sve ok. Nema ništa na blogu već danima. Pa vec sam par puta krenula pisati, ali uvijek me nešto skrenulo s tog puta.

Prvo sam htjela napisati jedan post na temu ''Moj život s Elizom'', znam da je malo zabuna, ne znate vi tko je Eliza, a iskreno ne znam ni ja. Sve što znam je to kako je ona bila prošle godine ovdje gdje smo bile i mi i kako je ona isto iz Telettubi zemlje od kud je i moja cimerica. Od kad smo mi došli ovjdje ja stalo slušam o toj Elizi, gdje je ona bila, šta je ona radila... naprosto svaki dan Eliza s nama. Zapravo moja cimerica je preko nje i odbila konekciju kod prof. koji ju je primio i ona se beskrajno divi i zahvaljuje Elizi i sve što je Eliza napravila je pametno i ok, a ono što Eliza nije napravila nije dobro... Kako ne bi ja vama punila glavu o Elizi, skratiti ću i iznijeti ono što već vi sigurno znate o meni, a to je kako se ja ne volim ponašati po nečijoj špranci pa tako ni po Elizinoj.

Mojoj Tubbie to baš nije drago, njen idealni plan je bio svaki dan sjesti u neki autobus, voziti se par sati do plaže (p.s. to nam je besplatno) i onda tamo bit sat - dva i opet par sati puta do kuće. Ja za to nemam niti vremena, a niti strpljenja. Ja radije ostanem kući i bavim se znanošću. Ono što vam nije možda ostalo jasno iz prethodnih postova je to kako se u Long Beachu ne može živjeti bez auta i kako samo teška sirotinja ide autobusom... Vikendom zadnji autobus imamo u 20, a vozi svakih sat vremena...

Naime, LB je jedan od gradova u kojima ljudi šetaju samo u trgovačkim centrima i studentskom kampusu, nema ih ni po ulicama, nema ni nekog downtowna, tipični američki raštrkani grad bez nekog jasnog središta. Spada u kategoriju non - walkable, onih u kojima nije moguće nigdje stići pješke i nema gradski prijevoz, za razliku od SF, NY i sl. Svakako rezime toga je kako sam se ja iskreno poželila izaći na ulicu i sresti ljude... P.S.Sinoć sam na pitanje šta mi najviše nedostaje od kad sam ovdje odgovorila auto, čisto da se zna u kojoj sam fazi...

Tako posljednje vrijeme ja uglavnom radim svoje što mi treba za doktorat, a Tubbie sjedi kući jer sama ide samo do one 3 destinacije koje smo zajedno isprobali nekoliko puta... Neki dan smo pričali o tom bi li ostali ovdje duže da možemo, ona se izjasnila kako bi, a ja sam rekla kako to ne bi ni u ludilu jer je ovdje dosadno... Tubbi je bila sva sretna što mi je mogla reći kako mi je dosadno jer stojim kući. Inače Tubbie po malo puca i zapravo je riječ o jako nervoznoj osobi, koja ima prilične oscilacije raspoloženja. Čak je i gazdarica rekla kako pas ide k meni jer ja nisam nervozna, a njoj ne:-)

Od zanimljivih događaja, prošli tjedan sam imala 3 grupe predavanja na mom faksu ovdje, pričala sam naravno o Hrvatskoj, polsovnom ponašanju, ali i samoj zemlji i ljepotama. Pokazala im slike. Bili su oduševljeni uključujući i moju mentoricu...

Moja Tubbi je isto imala predavanje, ali samo za profesore koji rade na njenom odjelu i to je pričala o životu žena u svojoj zemlji. Inače je obukla narodnu nošnju i dva dana kuhala hranu kako bi im to predočila... Oko toga se digla cijela pompa kod nas kući, a čak su je i intervjuirali za studentske novine. Svakako, od svega mi je bilo najsmješnije što je tamo lagala godine, ima puni 29, a napisala je da ima 28.

U subotu smo imali volonterizam, odnosno morale smo čistiti plažu. Kad sam otišla tamo to mi se činila vrhunska glupost. Zapravo bilo je jako simpatično i mislim kako barem utom segmentu mogu reći kako Ameri imaju bolji pristup životu. Bilo je jako puno ljudi, dobili smo kave, sokove, nekakve grickalice. Bila je i lutrija i nećete vjerovati dobila sam nešto. to nešto je majica veličine X-L, samo ću reći kako mi je do koljena...

Moja Tubbi inače jako drži do svog izgleda, iako je niža i kod nas bi bila debeljuškasta. Kad smo išli čistiti plažu, koja je BTW pješčana kao i sve ovdje obukla je fino lakirane crne baletanke sa cirkonima, rebe i finu košulju. Svakako bila je unikat na radnoj akciji... Nakon toga je satima čistila pijesak. Ali za ljeotu treba trpiti, a ne kao ja otići u halini za plažu i japankama.

Nedjelja je bila super dan, išli smo u muzej LACMA, Los Angeles County Museum of Art, to je napokon bilo nešto kulture u našem životu. A poslije nas je koordinatorica vodila u Hollywood na musical Mamma Mia...

Krenimo redom, u muzeju je bilo super i stvarno vrijedi pogledati, ali smo ostali samo 2 sata što je nažalost bilo malo. Tu nam je koordinatorica odlučila kupiti poklone. Otišla je s Tubbie u gift shop muzeja i htjela nam kupiti neke platnene torbe koje koštaju cca $15, ali moja Tubbi se požalila kako to nije fino i tražila je od žene neka nam kupi druge koje su koštale svaka $58 + tax što znači cca $65. Samo vam mogu reći kako sam presretna što nisam bila s njom u tom tenutku jer bi mi bilo beskrajno neugodno. A torba je obična plastika, jedino je dobro što ima detalje muzeja. Nemam pojma šta ću uopće s njom, a kad se sjetim koliko košta još mi je više muka...

Nkaon toga smo išli u Hollywoodu u talijanski restoran i jeli jako dobrog lososa i tiramisu. Mjesto totalno neugledno, ali hrana je bila savršena.

Mamma Mia je bila predobra, posebno uz US publiku koja pleše, plješće i digne se na noge kad god im je neki moment zanimljiv. Definitivno ljudi pokazuju više temperamenta nego mi... Kazalište je sigurno jedno u nizu, a bilo je prepuno. Likovi koje sam tamo srela su isto bili presmiješni, ali moram priznati kako nije bilo onih njihovih oversize ljudi...

Ja još pomalo završavam što sam počela za doktorat i veselim se skorom putu u NY, tamo me čeka Limeni, moj Žuža, jedan homić prijatelj moje prijateljice, cura iz Beograda i prof. na University of NY.

Plan je posjetiti University of NY više puta, ići a NYSE i nastojati osjetiti duh kulturnog života grada.

Eto toliko za sad, u prilogu dodajem slike čišćenja plaže i Hollywooda...

Pusa,
Blondy


LB I Hollywood